U brdima iznad Mionice, kod Zabrežja, postoji šuma koju su stari zvali „šuma gde se svetlo ne gasi“. Navodno, noću je uvek negde bilo mlako svetlucanje, kao da se krije žar svitaca koji nikad ne zaspe.
Tu je, kažu, živela Zabrežanska vila, čuvarica bilja i lekova. Po predanju, znala je svaki cvet koji raste od Ravnja do Struganika i svaki list koji može izlečiti čoveka ili ga uspavati.
Jedne zime snažna groznica zahvati sela. Ljudi su padali dan za danom, a lekari iz Valjeva nisu mogli da pomognu. Tada se pojavila vila, baš kao u bajkama, samo što je ova hodala poput senke – nije ostavljala tragove u snegu.
Te noći prošla je kroz sve kuće, ostavljajući grančice nekog nepoznatog bilja. Do jutra, bolesni su počeli da se oporavljaju.
Kada su seljani krenuli da se zahvale, nisu našli ni trag ni žar u šumi. Prvi put je bila sasvim tamna. Stari su rekli: „Vila je dala sve što je imala. Sad se šuma odmara.“
Do danas, kad god neko u tom kraju nađe biljku koju ne prepoznaje, kaže se:
„Možda je od one vile, što je svetlo gasila samo kad je trebalo da spasi ljude.“
Foto: Ilustracija/ Aleksandar od Beograda
